Odricanje od nasljedstva u Republici Srpskoj
12.10.2026
Testament Banja Luka je tema koja se najčešće otvara kada osoba želi unaprijed odrediti kome će nakon smrti pripasti njena imovina ili kada nasljednici nakon smrti ostavioca saznaju da postoji testament. Testament omogućava da se posljednja volja ostavioca pravno uredi, ali njegova punovažnost zavisi od ispunjavanja uslova propisanih Zakonom o nasljeđivanju Republike Srpske.
Nije dovoljno samo napisati kome se ostavlja stan, kuća, zemljište ili druga imovina. Važni su sposobnost zavještaoca, propisana forma testamenta, njegov sadržaj i okolnosti pod kojima je sačinjen. Greške mogu dovesti do spora među nasljednicima, a u određenim slučajevima i do poništenja testamenta.
Važno: testament proizvodi pravno dejstvo nakon smrti zavještaoca. Do tada zavještalac može, pod zakonskim uslovima, promijeniti svoju posljednju volju ili opozvati ranije sačinjen testament.
Testament je jednostrana izjava posljednje volje kojom zavještalac određuje šta će se dogoditi sa njegovom zaostavštinom nakon smrti.
Testamentom se, između ostalog, može odrediti jedno ili više lica za nasljednike, rasporediti određena imovina i urediti druga pitanja koja Zakon o nasljeđivanju dopušta da budu predmet testamentarnog raspolaganja.
Za razliku od ugovora kojim se imovina prenosi za života, testament sam po sebi ne znači da lice navedeno u njemu odmah stiče vlasništvo nad stanom, kućom ili drugom imovinom.
Za punovažnost testamenta nije dovoljno samo da postoji pisana izjava posljednje volje. Zavještalac mora ispunjavati zakonske uslove za testamentarnu sposobnost u trenutku kada testament sačinjava.
Posebno je važno da zavještalac bude sposoban da razumije značenje svoje izjave i njene pravne posljedice. Upravo pitanje sposobnosti ostavioca u trenutku sastavljanja testamenta može kasnije postati jedno od ključnih pitanja ako među nasljednicima nastane spor.
Zbog toga kod starijih ili teško bolesnih osoba treba posebno voditi računa da način sastavljanja testamenta što manje ostavlja prostor za buduće sporove o tome da li je posljednja volja bila slobodna, ozbiljna i svjesna.
Da. Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske izričito propisuje da je punovažan testament koji je sačinjen u zakonom utvrđenom obliku i pod uslovima predviđenim zakonom.
Zbog toga nije dovoljno da postoji dokument naslovljen kao „testament“. Potrebno je provjeriti kojoj zakonskoj formi pripada i da li su ispunjeni svi uslovi koji se zahtijevaju upravo za tu vrstu testamenta.
U Republici Srpskoj zakon poznaje više oblika testamenta, među kojima su:
Za svaku od ovih formi postoje posebni uslovi, zbog čega pravila jedne vrste testamenta ne treba automatski primjenjivati na drugu.
Jedan od najjednostavnijih oblika je svojeručni testament.
Prema Zakonu o nasljeđivanju Republike Srpske, testament je punovažan kao svojeručni testament ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i potpisao.
Za njegovu punovažnost potrebno je i da bude naznačen datum kada je testament sačinjen.
Bitno kod svojeručnog testamenta: nije dovoljno da zavještalac samo svojeručno potpiše tekst koji je neko drugi napisao ili koji je odštampan na računaru. Za ovu formu zakon zahtijeva da zavještalac testament napiše svojom rukom, potpiše ga i naznači datum njegovog sačinjavanja.
Za svojeručni testament iz člana 68 Zakona o nasljeđivanju nisu potrebna dva svjedoka kao kod pisanog testamenta pred svjedocima.
Ključ je upravo u tome što tekst piše sam zavještalac svojom rukom. Njegov rukopis, potpis i datum predstavljaju elemente koji su značajni za ovu testamentarnu formu.
Ako kasnije nastane spor oko autentičnosti testamenta, mogu se otvoriti pitanja da li je tekst zaista napisao ostavilac i da li potpis pripada njemu.
Druga česta forma je pisani testament pred svjedocima. Ovaj testament ne mora svojeručno napisati zavještalac – tekst može sastaviti drugo lice.
Međutim, zavještalac koji zna da čita i piše mora ispravu svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka i pred njima izjaviti da je to njegov testament.
Zbog toga nije dovoljno da neko sastavi testament, da ga zavještalac potpiše kod kuće, a da se svjedoci naknadno samo potpišu na već pripremljen dokument.
Primjer: ako advokat pripremi tekst testamenta prema volji klijenta, takav dokument time još nije automatski punovažan testament. Ako se koristi forma pisanog testamenta pred svjedocima, moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke koje se odnose na potpisivanje i izjavu zavještaoca pred odgovarajućim svjedocima.
Zakon postavlja posebne uslove za svjedoke kod testamentarnih formi za koje su svjedoci potrebni.
Kod pisanog testamenta pred svjedocima, sudskog testamenta i testamenta sačinjenog kod notara zakon propisuje uslove koje svjedoci moraju ispunjavati, uključujući punoljetstvo, poslovnu sposobnost i druge zakonom određene pretpostavke.
Istovremeno, određena lica zbog svog odnosa sa zavještaocem ne mogu biti testamentarni svjedoci. Među njima su, između ostalih, zavještaočevi potomci, određeni srodnici i supružnik zavještaoca.
Izbor svjedoka zato nije samo formalnost. Pogrešan izbor može otvoriti ozbiljno pitanje punovažnosti testamenta ili pojedinih njegovih odredaba.
Da. Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske izričito predviđa testament sačinjen kod notara.
Notarska forma može biti naročito značajna kada zavještalac želi da smanji rizik od grešaka u formi, kada raspolaže vrijednijom ili složenijom imovinom ili kada očekuje da bi nakon njegove smrti među nasljednicima mogao nastati spor.
Ipak, ni postojanje notarskog testamenta ne znači da se unaprijed mogu zanemariti druga pravila nasljednog prava, uključujući prava nužnih nasljednika.
Može. Sudski testament može po kazivanju zavještaoca sačiniti sudija nadležnog suda, uz prethodno utvrđivanje identiteta zavještaoca i sprovođenje postupka propisanog Zakonom o nasljeđivanju.
Zakon posebno uređuje i situaciju kada zavještalac nije u stanju da pročita testament koji mu je sastavio sudija. Tada se primjenjuju dodatna pravila o čitanju testamenta, prisustvu svjedoka i potvrđivanju izvršenih radnji.
Da. Zakon predviđa mogućnost predavanja testamenta nadležnom sudu na čuvanje.
Čuvanje testamenta može imati praktičan značaj jer smanjuje rizik da dokument nakon smrti zavještaoca bude izgubljen, slučajno uništen ili da lica koja bi mogla biti nezadovoljna njegovim sadržajem pokušaju da ga sakriju.
Usmeni testament nije uobičajena alternativa pisanom testamentu.
Prema Zakonu o nasljeđivanju Republike Srpske, zavještalac može izjaviti posljednju volju usmeno pred tri svjedoka samo ako zbog izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani testament.
Takav testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika u kojima je zavještalac bio onemogućen da sačini pisani testament.
Usmeni testament je izuzetna forma. Sama činjenica da je ostavilac pred članovima porodice govorio kome želi ostaviti imovinu ne znači automatski da postoji punovažan usmeni testament.
Zavještalac može testamentom odrediti jednog ili više nasljednika i urediti raspodjelu svoje zaostavštine u granicama koje dopušta zakon.
U praksi se testamentom često uređuje kome treba da pripadne određena nekretnina, novac, poslovni udio ili druga imovina.
Ipak, prije sastavljanja testamenta korisno je provjeriti pravni status imovine. Zavještalac ne može testamentom prenijeti više prava nego što ih ima, pa je kod nekretnina naročito važno utvrditi vlasništvo i eventualno postojanje suvlasništva.
Testamentom je moguće odrediti jedno dijete kao nasljednika, ali to ne znači da su automatski prestala prava ostalih lica koja prema Zakonu o nasljeđivanju imaju položaj nužnih nasljednika.
Ako testamentarna raspolaganja povrijede nužni dio nasljedstva, nužni nasljednik pod zakonskim uslovima može zahtijevati odgovarajuću zaštitu.
Zato je prilikom sastavljanja testamenta korisno unaprijed sagledati krug potencijalnih nužnih nasljednika, a ne samo željenu raspodjelu imovine.
Testament nije jedini način planiranja buduće raspodjele imovine.
U zavisnosti od porodičnih i imovinskih okolnosti, može se razmatrati i ustupanje i raspodjela imovine za života, ugovor o poklonu ili drugi pravni posao.
Razlika je značajna: testament prvenstveno uređuje nasljeđivanje nakon smrti, dok određeni ugovori mogu proizvoditi imovinskopravne posljedice već za života vlasnika.
Zbog toga izbor pravnog instrumenta treba prilagoditi stvarnom cilju osobe koja raspolaže imovinom.
Testament i ugovor o doživotnom izdržavanju imaju različitu pravnu prirodu i različite posljedice.
Testament predstavlja jednostrano raspolaganje za slučaj smrti. Ugovor o doživotnom izdržavanju je ugovor kojim se jedna strana obavezuje na izdržavanje, dok se predaja ugovorom obuhvaćene imovine odgađa do smrti primaoca izdržavanja, u skladu sa pravilima Zakona o nasljeđivanju Republike Srpske.
Zato ova dva instituta ne treba koristiti kao da predstavljaju dvije verzije istog pravnog rješenja.
Greška koja prilikom sastavljanja testamenta djeluje beznačajno može postati veoma važna tek nakon smrti zavještaoca, kada više nije moguće pitati ga šta je zaista želio.
Posebnu pažnju treba posvetiti:
Prije sastavljanja testamenta advokat Banja Luka može analizirati porodičnu i imovinsku situaciju, objasniti posljedice različitih oblika raspolaganja i pomoći da sadržaj posljednje volje bude pravno precizno formulisan.
Posebna analiza može biti korisna kada postoji više nasljednika, nekretnine u suvlasništvu, raniji pokloni, imovina veće vrijednosti ili mogućnost budućeg spora među članovima porodice.
Advokatska kancelarija Banja Luka može pružiti pravnu pomoć kako prilikom planiranja i sastavljanja testamenta, tako i kada se nakon smrti ostavioca pojavi pitanje njegove punovažnosti, tumačenja ili odnosa prema pravima nasljednika.
Pravna analiza je posebno značajna kada već postoji više testamenata, kada se osporava potpis ili sposobnost zavještaoca, kada postoje sporna testamentarna raspolaganja ili kada nasljednik smatra da je testamentom povrijeđen njegov nužni dio.
Testament ne predstavlja neopozivu odluku. Zavještalac može tokom života promijeniti svoju posljednju volju, izmijeniti pojedine odredbe ranijeg testamenta ili sastaviti novi testament.
To je važno kada se nakon sastavljanja testamenta promijene porodične ili imovinske okolnosti. Zavještalac može, na primjer, prodati nekretninu koju je ranije obuhvatio testamentom, steći novu imovinu ili odlučiti da drugačije rasporedi zaostavštinu među nasljednicima.
Prilikom izmjene testamenta treba voditi računa o tome da nova posljednja volja bude jasno izražena i sačinjena u odgovarajućoj zakonskoj formi.
Da. Zavještalac može uvijek opozvati testament u cjelini ili djelimično izjavom datom u bilo kojoj formi u kojoj se prema zakonu može sačiniti testament.
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske predviđa i opoziv testamenta uništenjem pisanog testamenta.
Zato osoba koja je jednom sastavila testament nije trajno vezana njegovim sadržajem. Sve dok je sposobna za pravljenje testamenta, može svoju posljednju volju mijenjati u skladu sa zakonom.
Važno: testament je opoziv pravni posao. Zavještalac može promijeniti odluku o tome ko će ga naslijediti, ali je veoma važno da način izmjene ili opoziva ne stvori nejasnoću o tome koja posljednja volja treba da se primijeni nakon njegove smrti.
Postojanje novijeg testamenta ne znači nužno da je svaka odredba ranijeg testamenta automatski bez pravnog dejstva.
Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.
Zbog toga se u ostavinskom postupku, kada postoji više testamenata, moraju analizirati njihov datum, sadržaj i međusobni odnos.
Primjer: ako je zavještalac ranijim testamentom uredio raspodjelu više dijelova svoje imovine, a kasnijim testamentom promijenio samo jednu od tih odluka, potrebno je utvrditi da li ostale odredbe ranijeg testamenta mogu ostati na snazi.
Zakon uređuje i situaciju kada zavještalac nakon sastavljanja testamenta raspolaže određenom stvari koju je prethodno nekome namijenio testamentom.
Kasnije raspolaganje tom stvari može imati dejstvo opoziva odgovarajućeg testamentarnog raspolaganja.
Zato prilikom tumačenja testamenta nije dovoljno provjeriti samo njegov tekst. Potrebno je utvrditi i šta se sa predmetnom imovinom događalo nakon njegovog sastavljanja.
Gubitak testamenta ne mora u svakoj situaciji značiti da posljednja volja više ne može proizvesti pravno dejstvo.
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske uređuje slučaj testamenta koji je nestao ili je uništen nezavisno od volje zavještaoca.
Ako je testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen, sakriven ili zagubljen prije ili poslije smrti zavještaoca, a bez njegovog znanja, takav testament može imati dejstvo punovažnog testamenta ako zainteresovano lice dokaže da je testament postojao, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zagubljen bez volje zavještaoca, da je bio sačinjen u zakonom propisanom obliku i dokaže njegov sadržaj.
U takvom slučaju dokazivanje može biti znatno složenije nego kada postoji originalna testamentarna isprava.
Ne treba svako fizičko uništenje testamenta posmatrati na isti način.
Ako zavještalac svjesno uništi svoj pisani testament sa namjerom opoziva, to može predstavljati opoziv testamenta. Drugačija je situacija kada testament nestane ili bude uništen bez znanja i volje zavještaoca.
Zbog toga su okolnosti pod kojima je testament nestao ili uništen pravno veoma značajne.
Testament može biti predmet osporavanja iz više razloga. U zavisnosti od okolnosti, problem može postojati u testamentarnoj sposobnosti zavještaoca, njegovoj stvarnoj i slobodnoj volji ili u formi u kojoj je testament sačinjen.
U praksi se najčešće ispituje:
Za punovažnost testamenta posebno je značajno psihičko stanje zavještaoca u trenutku kada je testament sačinjen.
Činjenica da je osoba bila stara, bolesna ili da je koristila određenu terapiju sama po sebi ne daje automatski odgovor na pitanje punovažnosti testamenta. Ključno je utvrditi da li su u relevantnom trenutku postojale okolnosti koje prema zakonu utiču na sposobnost za pravljenje testamenta.
Ako dođe do spora, mogu biti značajni medicinska dokumentacija, iskazi svjedoka, vrijeme sastavljanja testamenta i drugi dokazi koji omogućavaju utvrđivanje stanja zavještaoca upravo u tom periodu.
Testament mora predstavljati stvarnu i slobodnu posljednju volju zavještaoca.
Zakon predviđa mogućnost poništenja testamenta ako je zavještalac bio natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili se odlučio da ga sačini zbog toga što je bio prevaren ili se nalazio u zabludi.
Prijetnja, prinuda ili prevara mogu dovesti do poništenja testamenta i kada potiču od trećeg lica, a ne samo od osobe kojoj je testamentom ostavljena imovina.
Praktično: nezadovoljstvo sadržajem testamenta nije razlog za njegovo poništenje. Nasljednik koji osporava testament mora svoj zahtjev zasnovati na pravno relevantnim okolnostima i odgovarajućim dokazima.
Problem koji se odnosi na jednu testamentarnu odredbu ne mora nužno dovesti do prestanka dejstva svih ostalih odredaba testamenta.
Zakon, između ostalog, posebno uređuje posljedice zablude, prevare, prijetnje i prinude u odnosu na pojedine testamentarne odredbe.
Zato je prilikom osporavanja potrebno precizno utvrditi da li se razlog nepunovažnosti odnosi na cijeli testament ili samo na određeno raspolaganje.
Može. Poštovanje zakonom propisane forme predstavlja jednu od osnovnih pretpostavki punovažnosti testamenta.
Poništenje testamenta zbog nedostatka forme može tražiti poslije otvaranja nasljeđa samo lice koje ima pravni interes.
U praksi to može biti značajno, na primjer, kada svojeručni testament nije sačinjen na način koji zakon zahtijeva ili kada kod pisanog testamenta pred svjedocima nisu pravilno sprovedene radnje koje zakon propisuje.
Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske propisuje poseban rok za zahtjev za poništenje testamenta zbog nedostatka forme.
Takav zahtjev može se podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za testament, a najkasnije u roku od deset godina od proglašenja testamenta.
Rok od jedne godine ne može početi da teče prije proglašenja testamenta.
Rokovi su važni: osporavanje testamenta nije vezano za jedan univerzalni rok. Rok zavisi od pravnog razloga zbog kojeg se traži poništenje, pa prije pokretanja postupka treba utvrditi na kojem osnovu se punovažnost testamenta osporava.
Za poništenje testamenta zbog zavještaočeve nesposobnosti za rasuđivanje ili zato što je testament sačinjen pod uticajem prijetnje ili prinude, usljed prevare ili zablude, zakon takođe propisuje posebne rokove.
Poništenje se može zahtijevati u roku od jedne godine od dana saznanja za postojanje uzroka nepunovažnosti, a najkasnije u roku od deset godina od proglašenja testamenta.
Rok od jedne godine ne može početi prije proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom licu poništenje testamenta može se zahtijevati u roku od 20 godina od proglašenja testamenta.
Pravo na osporavanje zavisi od razloga nepunovažnosti i pravnog interesa konkretnog lica.
U praksi su to najčešće osobe čiji bi nasljednopravni položaj bio drugačiji kada osporeni testament ili njegova odredba ne bi proizvodili pravno dejstvo.
Nije dovoljno samo biti nezadovoljan načinom na koji je ostavilac rasporedio imovinu. Potrebno je utvrditi pravni osnov zahtjeva, pravni interes i da li je zahtjev postavljen u zakonskom roku.
Ne. Postojanje testamenta ne isključuje ostavinski postupak.
Nakon smrti ostavioca potrebno je utvrditi zaostavštinu, nasljednike, postojanje testamenta i druge činjenice relevantne za nasljeđivanje. Testament se proglašava i njegov sadržaj uzima u obzir prilikom raspravljanja zaostavštine.
Više o samom postupku možete pročitati u tekstu ostavinska rasprava Banja Luka.
Ako se osporava autentičnost svojeručnog testamenta ili potpisa zavještaoca, može nastati spor o činjenicama od kojih zavisi nasljedno pravo.
U takvoj situaciji mogu biti relevantni original testamenta, drugi nesporni potpisi i rukopisi ostavioca, iskazi svjedoka i, prema potrebi, odgovarajuće vještačenje.
Zbog toga je kod spornog testamenta važno sačuvati originalnu ispravu i drugu dokumentaciju koja može biti značajna za dokazivanje.
Treba razlikovati nevažeći testament od testamenta koji je formalno i pravno punovažan, ali svojim raspolaganjima zadire u prava nužnog nasljednika.
U drugoj situaciji nije nužno tvrditi da je cijeli testament nevažeći. Zakon predviđa posebna pravila za zaštitu nužnog dijela nasljedstva, uključujući smanjenje testamentarnih raspolaganja kada su ispunjeni zakonski uslovi.
Ova razlika je važna jer se pravni osnov zahtjeva, dokazivanje i rokovi mogu razlikovati.
Ako je testament već sastavljen ili postoji spor među nasljednicima, za početnu pravnu analizu korisno je prikupiti:
Testamentarna sposobnost, oblici testamenta, opoziv, nepunovažnost, rokovi za poništenje i druga pitanja testamentarnog nasljeđivanja uređeni su Zakonom o nasljeđivanju Republike Srpske.
Prilikom sastavljanja ili osporavanja testamenta potrebno je primijeniti odredbe koje odgovaraju konkretnoj vrsti testamenta i konkretnom pravnom problemu.
Kada je potrebno sastaviti testament ili provjeriti punovažnost već postojećeg dokumenta, advokat Banja Luka može analizirati imovinske i porodične okolnosti, odgovarajuću testamentarnu formu i prava potencijalnih nasljednika.
Ako je ostavilac već preminuo, pravna analiza može obuhvatiti testament, okolnosti njegovog nastanka, zakonske rokove za eventualno osporavanje i njegov odnos prema nužnom dijelu i drugim pravima nasljednika.
Dobro sastavljen testament treba jasno izraziti posljednju volju zavještaoca i istovremeno ispuniti zakonske uslove za izabranu testamentarnu formu.
Kod složenijih porodičnih odnosa nije dovoljno razmišljati samo o tome kome će pripasti određena imovina. Potrebno je uzeti u obzir postojeća vlasnička prava, ranije poklone, moguće nužne nasljednike, eventualne ranije testamente i druge okolnosti koje mogu uticati na budući ostavinski postupak.
Zbog toga pravovremeno uređivanje posljednje volje može značajno smanjiti mogućnost nejasnoća i budućih nasljednopravnih sporova.
Testament mora biti sačinjen u jednom od oblika koje priznaje Zakon o nasljeđivanju Republike Srpske. U zavisnosti od izabrane forme, primjenjuju se posebna pravila o pisanju, potpisu, datumu, svjedocima, sudu ili notaru.
Da. Da bi testament bio punovažan kao svojeručni testament, zavještalac ga mora napisati svojom rukom i potpisati. Prema Zakonu o nasljeđivanju Republike Srpske potrebno je navesti i datum kada je testament sačinjen.
Ne. Kod svojeručnog testamenta svjedoci nisu potrebni, dok su kod pisanog testamenta pred svjedocima potrebna dva odgovarajuća svjedoka i moraju biti ispunjene druge zakonske pretpostavke za tu formu.
Može. Zavještalac može tokom života promijeniti ili opozvati testament u cjelini ili djelimično. Ako postoji više testamenata, potrebno je utvrditi njihov međusobni odnos i koje odredbe predstavljaju posljednju važeću volju zavještaoca.
Može postojati osnov za osporavanje ako su ispunjene zakonske pretpostavke, na primjer zbog nedostatka propisane forme, nesposobnosti zavještaoca za rasuđivanje, prijetnje, prinude, prevare ili zablude. Samo nezadovoljstvo sadržajem testamenta nije dovoljno za njegovo poništenje.
Punovažan testament može sadržavati raspolaganja kojima je povrijeđen nužni dio određenog nasljednika. U tom slučaju primjenjuju se posebna pravila o zaštiti nužnog dijela, uključujući mogućnost smanjenja testamentarnih raspolaganja kada su ispunjeni zakonski uslovi.
Rok zavisi od razloga zbog kojeg se testament osporava. Kod određenih razloga zakon predviđa rok od jedne godine od saznanja za relevantan razlog, uz krajnje rokove koji se računaju od proglašenja testamenta. Zato prije podnošenja zahtjeva treba utvrditi tačan pravni osnov osporavanja.
Kasniji testament ne mora automatski ukinuti sve odredbe ranijeg testamenta. Ako raniji testament nije izričito opozvan, njegove odredbe mogu ostati na snazi u dijelu u kojem nisu u suprotnosti sa kasnijim testamentom.
Testament treba da jasno izražava posljednju volju zavještaoca i istovremeno ispunjava zakonske uslove za izabranu formu. Kod složenijih porodičnih i imovinskih odnosa važno je unaprijed razmotriti i prava nužnih nasljednika, ranije poklone i postojeću vlasničku dokumentaciju.
Advokat Vujičić u Banjoj Luci može pomoći pri pravnoj analizi prije sastavljanja testamenta, kao i kada nakon smrti ostavioca nastane spor o njegovoj punovažnosti, tumačenju ili odnosu prema pravima nasljednika.
