Raskid ugovora u Republici Srpskoj predstavlja jedan od važnih mehanizama zaštite ugovorne strane kada druga strana ne izvršava obaveze koje je preuzela ugovorom. Ugovor stvara prava i obaveze za njegove učesnike, pa se od svake strane očekuje da svoju obavezu izvrši na način, u roku i pod uslovima koji su ugovoreni.
Problemi nastaju kada jedna strana ne izvrši svoju obavezu, kasni sa izvršenjem ili svojim ponašanjem pokaže da ugovor neće biti izvršen kako je dogovoreno. Tada druga ugovorna strana može imati više mogućnosti – od zahtjeva za ispunjenje obaveze do raskida ugovora i zahtjeva za naknadu štete, zavisno od okolnosti konkretnog pravnog odnosa.
Međutim, raskid ugovora ne treba posmatrati kao mogućnost da se od svakog ugovora jednostavno odustane kada jednoj strani više ne odgovara. Za raskid moraju postojati odgovarajuće pravne pretpostavke, a način na koji će ugovor prestati zavisi od njegovog sadržaja, prirode obaveze i razloga zbog kojeg nije izvršen.
Raskid ugovora znači prestanak ugovornog odnosa pod uslovima koje predviđaju zakon ili sam ugovor. Jedan od najvažnijih razloga za raskid jeste neispunjenje obaveze druge ugovorne strane.
Kod dvostranih ugovora obje strane preuzimaju određene obaveze. Ako jedna strana svoju obavezu ne ispuni, druga strana, ako nije drugačije određeno, može zahtijevati ispunjenje ili pod zakonom predviđenim uslovima raskinuti ugovor.
Pri tome može postojati i pravo na naknadu štete ako su ispunjene pretpostavke za odgovornost druge ugovorne strane.
Ova pitanja pripadaju oblasti građanskog prava, odnosno obligacionih odnosa koji nastaju između fizičkih i pravnih lica.
Prema pravilima Zakona o obligacionim odnosima koji se primjenjuje u Republici Srpskoj, kod dvostranog ugovora jedna strana može, pod propisanim uslovima, raskinuti ugovor kada druga strana ne ispuni svoju obavezu.
To ipak ne znači da svako, pa i najmanje odstupanje od ugovora automatski opravdava njegov raskid. Potrebno je analizirati prirodu obaveze, značaj neispunjenja, ugovorene rokove i ponašanje obje strane.
U praksi se zato najprije utvrđuje:
Tek nakon utvrđivanja ovih činjenica može se pravilno procijeniti da li postoje uslovi za raskid.
Kada druga strana ne ispuni ugovor, povjerilac ne mora uvijek odmah zahtijevati raskid. U određenim situacijama njegov primarni interes može biti da dobije upravo ono što je ugovoreno.
Na primjer, kupcu može biti važnije da prodavac preda ugovorenu stvar nego da ugovor prestane. Naručiocu određenog posla može biti važnije završavanje ugovorenog posla nego povrat onoga što je već dao.
Zbog toga Zakon o obligacionim odnosima razlikuje zahtjev za ispunjenje od raskida. Izbor odgovarajućeg pravnog puta zavisi od cilja koji stranka želi postići i od toga da li su ispunjene zakonske pretpostavke za određeni zahtjev.
Jedno od najvažnijih pravila kod raskida ugovora u Republici Srpskoj odnosi se na ostavljanje naknadnog roka dužniku.
Kada ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, povjerilac koji želi raskinuti ugovor u pravilu mora dužniku ostaviti primjeren naknadni rok za ispunjenje.
Svrha ovog pravila jeste da se dužniku pruži dodatna mogućnost da izvrši ugovor prije nego što nastupe posljedice raskida.
Primjerenost naknadnog roka ne može se uvijek odrediti istim brojem dana. Ona zavisi od prirode ugovorene obaveze i okolnosti konkretnog slučaja. Rok koji može biti dovoljan za plaćanje određene novčane obaveze ne mora biti dovoljan za izvršenje složenog posla.
Postoje situacije u kojima ostavljanje dodatnog roka nema svrhu. Zakon zato poznaje slučajeve kada povjerilac može raskinuti ugovor i bez ostavljanja naknadnog roka.
To može biti slučaj kada iz ponašanja dužnika proizlazi da svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.
U takvoj situaciji insistiranje na formalnom ostavljanju dodatnog roka moglo bi samo nepotrebno odložiti zaštitu prava povjerioca.
Ipak, zaključak da naknadni rok nije potreban mora biti zasnovan na konkretnim činjenicama. Zato je prije izjave o raskidu korisno provjeriti da li okolnosti zaista opravdavaju raskid bez dodatnog roka.
Posebna pravila primjenjuju se kada je ispunjenje obaveze u tačno određenom roku od suštinskog značaja za ugovorni odnos.
Rok može biti bitan zbog same prirode posla ili zato što su ugovorne strane jasno predvidjele da izvršenje nakon određenog datuma više ne odgovara svrsi ugovora.
Kada je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora, neispunjenje u tom roku može dovesti do prestanka ugovornog odnosa pod uslovima predviđenim zakonom.
Zbog toga je prilikom sastavljanja ugovora korisno precizno odrediti značaj rokova, umjesto da se tek nakon nastanka spora utvrđuje šta su ugovorne strane namjeravale.
U određenim okolnostima pitanje raskida može se pojaviti i prije nego što je nastupio rok za ispunjenje. Ako je prije isteka roka očigledno da jedna ugovorna strana neće izvršiti svoju obavezu, druga strana ne mora u svakoj situaciji čekati datum dospjelosti da bi zaštitila svoja prava.
Ovdje je posebno važna procjena da li okolnosti zaista jasno ukazuju na buduće neispunjenje. Sama sumnja ili nesigurnost u pogledu ponašanja druge strane ne treba automatski poistovjetiti sa zakonskim uslovima za raskid prije dospjelosti.
Posebnu pažnju zahtijevaju ugovori kod kojih se obaveze izvršavaju sukcesivno, odnosno kroz određeni vremenski period. To mogu biti različiti ugovorni odnosi u kojima jedna ili obje strane svoje obaveze izvršavaju u više navrata.
Ako jedna strana ne ispuni jednu obavezu, potrebno je procijeniti značaj tog neispunjenja za ostatak ugovornog odnosa. U određenim situacijama okolnosti mogu ukazivati da ni buduće obaveze neće biti uredno izvršene.
Zato posljedice neispunjenja jedne sukcesivne obaveze zavise od konkretnog ugovora, povezanosti pojedinih obaveza i opravdanih očekivanja ugovornih strana.
Raskid ugovora i naknada štete nisu ista pravna posljedica. Raskidom prestaje ugovorni odnos u skladu sa pravilima koja uređuju njegove posljedice, dok se zahtjevom za naknadu štete nastoji nadoknaditi šteta nastala zbog povrede ugovorne obaveze.
Zakon o obligacionim odnosima predviđa da strana koja zbog neispunjenja ima pravo na raskid može, kada su ispunjeni potrebni uslovi, imati i pravo na naknadu štete.
Da li takvo pravo postoji i u kojem iznosu zavisi od činjenica konkretnog slučaja, nastale štete, uzročne veze i pravila o ugovornoj odgovornosti.
U svakodnevnom govoru izrazi „raskid“ i „poništenje“ često se koriste kao da imaju isto značenje. Pravno, međutim, riječ je o različitim institutima.
Kod raskida se u pravilu polazi od ugovora koji je valjano zaključen, ali se naknadno pojavljuje razlog zbog kojeg ugovorni odnos prestaje, kao što je neispunjenje obaveze.
Kod poništenja se ispituju nedostaci koji utiču na punovažnost pravnog posla, primjerice određene mane volje ili drugi zakonom priznati razlozi.
Od oba instituta treba razlikovati i ništavost ugovora. Pravilno određivanje pravnog osnova je veoma važno jer od njega zavise zahtjev, rokovi, dokazivanje i posljedice eventualnog sudskog postupka.
Ako nastane spor o tome da li je postojalo pravo na raskid, sadržaj ugovora i dokumentacija o njegovom izvršavanju mogu biti presudni.
Posebno je korisno sačuvati:
Dokumentacija može pomoći da se utvrdi šta je ugovoreno, koja strana nije izvršila svoju obavezu i da li su prije raskida ispunjeni potrebni uslovi.
Neosnovan ili nepravilno sproveden raskid može proizvesti dodatni spor. Strana koja smatra da ima pravo na raskid zato treba prethodno provjeriti ugovor, prirodu povrede, dospjelost obaveze i pitanje naknadnog roka.
Posebno kod ugovora veće vrijednosti preporučljivo je analizirati i finansijske posljedice raskida, obavezu vraćanja već primljenih davanja i mogućnost zahtjeva za naknadu štete.
Advokat Banja Luka može analizirati sadržaj ugovora i dokumentaciju o njegovom izvršenju te procijeniti postoje li pravne pretpostavke za zahtjev za ispunjenje, raskid ugovora ili drugi odgovarajući način zaštite prava.
Kada su ispunjene zakonske ili ugovorene pretpostavke za raskid ugovora u Republici Srpskoj, veoma je važno pravilno preduzeti radnje kojima se drugoj strani jasno stavlja do znanja da se koristi pravo na raskid.
Način raskida zavisi od vrste ugovora, njegovog sadržaja, razloga za raskid i pravila koja se primjenjuju na konkretan odnos. U određenim situacijama ugovor može biti raskinut jednostranom izjavom ugovorne strane, dok u drugim slučajevima postojanje i pravne posljedice raskida mogu postati predmet sudskog spora.
Kada zakon dopušta raskid zbog neispunjenja, povjerilac treba bez nepotrebnog odlaganja obavijestiti dužnika da raskida ugovor. Zbog mogućeg kasnijeg dokazivanja preporučljivo je da izjava bude sačinjena i dostavljena na način koji omogućava dokazivanje njenog sadržaja i prijema.
Izjava o raskidu treba biti dovoljno jasna da druga strana može razumjeti na koji ugovor se odnosi i zbog čega se ugovorni odnos raskida.
U zavisnosti od konkretnog slučaja, korisno je navesti:
Nejasna komunikacija u kojoj jedna strana samo izražava nezadovoljstvo izvršenjem ugovora ne mora imati isto pravno značenje kao nedvosmislena izjava o raskidu.
Jedno od najvažnijih pitanja uređeno je pravilima Zakona o obligacionim odnosima o dejstvu raskida. Kada je ugovor raskinut, ugovorne strane se oslobađaju svojih ugovornih obaveza, osim eventualne obaveze na naknadu štete i drugih obaveza koje prema svojoj prirodi mogu opstati i nakon prestanka ugovornog odnosa.
Međutim, situacija je složenija kada je jedna ili obje strane prije raskida već nešto izvršila. Tada se otvara pitanje vraćanja primljenih davanja.
Upravo zbog toga prije raskida ugovora veće vrijednosti treba sagledati ne samo da li postoji pravo na raskid nego i kakve će imovinske posljedice nastupiti nakon njega.
Ako je jedna ugovorna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, nakon raskida može imati pravo da zahtijeva vraćanje onoga što je dala, u skladu sa pravilima o dejstvu raskida.
Ako su obje strane nešto primile, nastaje obaveza uzajamnog vraćanja. U zavisnosti od prirode predmeta ugovora, to može značiti vraćanje:
Kod uzajamnog vraćanja primjenjuju se pravila koja imaju za cilj da se imovinski položaj stranaka, koliko je to moguće, uredi nakon prestanka ugovora.
U praksi može nastati dodatni problem ako vraćanje u prvobitnom obliku više nije moguće, ako je stvar korištena, promijenjena, otuđena ili je njena vrijednost drugačija. Takve situacije zahtijevaju posebnu pravnu analizu.
Kada jedna strana nakon raskida vraća novac koji je primila na osnovu ugovora, Zakon o obligacionim odnosima predviđa i obavezu plaćanja zatezne kamate od dana kada je isplata primljena.
Ovo može imati značajan finansijski efekat kod ugovora koji su trajali duži period ili kod kojih je unaprijed isplaćen veći novčani iznos.
Zato prilikom obračuna zahtjeva nakon raskida nije dovoljno posmatrati samo nominalni iznos koji je ranije plaćen. Potrebno je provjeriti i pravo na kamatu, eventualnu naknadu štete i druga potraživanja koja proizlaze iz konkretnog pravnog odnosa.
Pravila o dejstvu raskida ne uređuju samo fizičko ili novčano vraćanje onoga što je primljeno. Strana koja vraća određenu stvar može, zavisno od okolnosti, biti dužna nadoknaditi i koristi koje je imala od onoga što treba vratiti.
To je posebno relevantno kod ugovora čiji je predmet imovina koja je korištena tokom određenog vremenskog perioda.
Kako će se ove posljedice obračunati zavisi od vrste ugovora, predmeta koji se vraća, perioda korištenja i drugih okolnosti.
Raskid ugovora ne isključuje automatski mogućnost zahtijevanja naknade štete. Ako je jedna strana pretrpjela štetu zbog neispunjenja obaveze druge strane i postoje pretpostavke ugovorne odgovornosti, može se postaviti i zahtjev za njenu naknadu.
Međutim, postojanje raskida samo po sebi ne znači da će svaki zahtjev za naknadu štete biti osnovan. Potrebno je dokazati relevantne činjenice, uključujući postojanje štete i vezu između povrede ugovorne obaveze i nastalih posljedica.
Zbog toga zahtjev za vraćanje plaćenog iznosa nakon raskida i zahtjev za naknadu dodatno nastale štete treba pravno razlikovati.
Nije svaki raskid posljedica povrede ugovora. Ugovorne strane mogu imati zajednički interes da postojeći odnos okončaju sporazumno.
Sporazumni raskid može biti praktično rješenje kada obje strane prihvataju da ugovor više ne treba da proizvodi dejstvo i žele izbjeći spor oko njegovog daljeg izvršavanja.
Takvim sporazumom preporučljivo je precizno urediti:
Dobro sastavljen sporazum može spriječiti situaciju u kojoj je osnovni ugovor formalno okončan, ali između stranaka ostanu otvorena pitanja koja kasnije dovode do novog spora.
Izrazi raskid i otkaz ugovora u svakodnevnom govoru često se koriste kao sinonimi, ali njihovo pravno dejstvo ne mora biti isto.
Raskid se naročito vezuje za situacije u kojima dolazi do prestanka ugovora zbog neispunjenja ili drugog razloga predviđenog zakonom ili ugovorom. Otkaz je posebno značajan kod određenih trajnih ugovornih odnosa, gdje prestanak proizvodi dejstvo za budućnost nakon izjave i eventualnog otkaznog roka.
Zbog toga prije slanja „otkaza“ ili „raskida“ treba utvrditi o kojoj vrsti ugovora je riječ i koji pravni institut odgovara stvarnoj situaciji.
U praksi se često događa da jedna strana smatra da je ugovor pravilno raskinut, dok druga tvrdi da za raskid nisu postojali uslovi.
Spor se tada može odnositi na više pitanja: da li je zaista došlo do povrede ugovora, da li je ostavljen potreban naknadni rok, da li je raskid saopšten drugoj strani i koje posljedice raskid proizvodi.
Ako spor nije moguće riješiti dogovorom, ova pitanja mogu biti predmet odgovarajućeg sudskog postupka. Sud tada ocjenjuje sadržaj ugovora, dokumentaciju, ponašanje stranaka i druge izvedene dokaze.
Raskid ugovora ne znači da stranke mogu neograničeno dugo čekati sa ostvarivanjem novčanih i drugih zahtjeva koji su nastali u vezi sa raskidom.
Potraživanja podliježu pravilima o zastari, a odgovarajući rok zavisi od pravne prirode konkretnog zahtjeva i drugih relevantnih okolnosti.
Zbog toga je nakon raskida potrebno utvrditi koja potraživanja postoje, kada su nastala odnosno dospjela i koji se zastarni rok na njih primjenjuje.
Detaljnije o računanju zastarnih rokova, prekidu i zastoju zastare možete pročitati u vodiču zastara potraživanja u Republici Srpskoj.
Kod pojedinih ugovora potrebno je voditi računa o posebnim pravilima koja uređuju konkretnu vrstu ugovornog odnosa. Zato opšta pravila o raskidu ne treba primjenjivati izolovano od odredaba koje uređuju određeni ugovor.
Primjer je ugovor o zajmu, kod kojeg su posebno važni predaja predmeta zajma, rok vraćanja, dospjelost i eventualna kamata. Ako je spor povezan sa nevraćanjem pozajmljenog novca, pravni zahtjev treba formulisati prema stvarnoj prirodi odnosa i nastaloj povredi.
Više o tome obrađeno je u posebnom članku ugovor o zajmu u Republici Srpskoj.
Jedna od najvećih grešaka jeste pretpostavka da je dovoljno drugoj strani saopštiti da ugovor više „ne važi“. Pravno dejstvo raskida zavisi od postojanja odgovarajućeg osnova i poštovanja pravila koja se primjenjuju na konkretan ugovor.
Česte greške uključuju:
Kod ugovora veće vrijednosti posljedice pogrešno sprovedenog raskida mogu biti znatno skuplje od prethodne pravne provjere dokumentacije.
Prije raskida potrebno je utvrditi šta ugovor zaista propisuje, da li je druga strana povrijedila svoju obavezu i da li su ispunjeni zakonski uslovi za prestanak ugovornog odnosa.
Advokatska kancelarija Banja Luka može analizirati ugovor i prateću dokumentaciju, sastaviti odgovarajući zahtjev ili izjavu, procijeniti posljedice raskida i pružiti zastupanje ako između ugovornih strana nastane spor.
Informacije o drugim oblastima pravnog savjetovanja i zastupanja dostupne su na stranici pravne usluge.
Raskid ugovora u Republici Srpskoj predstavlja važan način zaštite ugovorne strane kada druga strana ne izvršava preuzete obaveze, ali raskid mora biti zasnovan na odgovarajućem pravnom osnovu. Posebno treba utvrditi da li je potreban naknadni rok, na koji način treba saopštiti raskid i kakve posljedice nastaju nakon prestanka ugovora.
Nakon raskida mogu se otvoriti pitanja vraćanja novca ili stvari, zakonske zatezne kamate, naknade koristi, naknade štete i zastare nastalih potraživanja. Zato kod ugovora značajnije vrijednosti odluku o raskidu treba donositi tek nakon analize kompletnog ugovornog odnosa.
Za dodatni uvid u pravila koja uređuju raskid, neispunjenje ugovornih obaveza i posljedice raskida možete pogledati Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske.
Prije raskida ugovora važno je utvrditi postoji li odgovarajući pravni osnov, da li je potreban naknadni rok i koje će imovinske posljedice nastupiti. Advokat Vujičić pruža pravnu analizu ugovora, pripremu odgovarajućih izjava i podnesaka te zastupanje u ugovornim sporovima.
